Intimni susret s pjesmom

Narastanje i buduće perspektive pjesništva, kao zasebnih i osebujnih jezičnih svjetova pojedinih pjesnika, možemo ponajbolje sagledati u kronološkoj sistematizaciji izabranih pjesama u sklopu izabranih djela. Nakon bogatoga pjesničkog opusa to nam podastire izdanje upravo preminulog Miroslava S. Mađera sa svojim, netom izišlim, prvim sveskom Izabranih djela (Izabrane pjesme), koje je uredila, priredila i instruktivni pogovor napisala Hrvojka Mihanović Salopek. Edicija je to Društva hrvatskih književnika (Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski) i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Pred nama je dvadeset i peta knjiga poezije plodnog autora koji se javio 1951, usporedno sa suvrsničkim i suputničkim nastupom Dragutina Tadijanovića, Zlatka Tomičića, Bore Pavlovića, nakon razdoblja druge moderne, a pisao i kao kritičar, esejist, žurnalist, urednik i antologičar (preferirajući slavonske prostore), radiodramski pisac, pripovjedač, feljtonist i romanopisac koji se istaknuo kao omiljeni autor uglazbljivanih stihova, izvođenih na glazbenim festivalima. Nadasve je popularna njegova pjesma Pjevat će Slavonija – svojevrsna himna Slavonije.

Miroslav S. Mađer kao pjesnik se često osamljuje s prirodom

Izd. Osijek–Subotica, 2014.

Višestruko nagrađivan i antologiziran pjesnik, zavidno osjetljivih osjetila za sve manifestacije prirode s kontrapunktom grada, kojemu se po usuglašenim književnokritičkim mišljenjima već smiješi Parnas, u proteklih je godina napisao 2500 pjesama bogate motivike i strukturalna rasporeda. Iako se njegova lirika rađa kad i „krugovaška“ pjesnička pojmovnost, on ustrajno i samosvojno gradi slikovno smislen ekvivalent takvu poimanju pjesništva približavajući se ranom rilkeovskom i jesenjinovskom intimnom susretu s pjesmom i s impresionističkom predanošću životu. Mađer se, naime, osamljuje s ambijentom, ponajčešče s prirodom, ali s postupkom recikliranja jezičnog postava i s obzirom na tradiciju i suvremenost. Naravno da je njegov naglašeni art-lirizam odbacio socrealističke naloge te se on utječe slikovitom panteizmu jer je pjesnikovo lirsko ja u vječnoj koliziji s prirodom „kao sudbinskom tajnom koja skriva u sebi intimnu dramu čovjeka“ (Josip Pupačić). Pjesnik melankoliju pretače u nostalgiju za bujnom Panonijom, posebice u prvim knjigama Mislim na sunce i Raskršće vjetra. Mađer u vlastito umijeće pjevanja rekonstruktivno ugrađuje ponajbolje domaće i svjetske pjesničke uzore metaforizirajući i personificirajući prirodu. Jedan je od njegovih indikativnih uzora Walt Whitman. No Mađer umije pokazati svoje umijeće i u vezanom stihu ne ustrajavajući samo na narativnom slogu i, ponekad, konkretističkoj grafostrukturi. Nenadmašne pak olfaktivne i gustativne senzacije slijede uživalačke i skladokušačke manire. Ono što Matko Peić znači u proznoj (prije svega putopisnoj) suvremenoj hrvatskoj književnosti, to isto Mađer zaprema u poeziji. Riječ je o slikama razgranata kolorita koje pršte porukama i nisu u službi pukog jezičarenja jer zrače leksičkom preciznošću, bez obzira na metaforiku te se teži istinitosti semantema, odnosno slijedi se zakon logike i ljepote.

Vješto izjegavajući kult izrazne anarhije, jer nama pjeva shvatljiv vitalist koji oživljava manifestne slike prirode ne libeći se otkriti i ono sutonsko što u njoj prebiva, primjerice, beznađe neoegzistencijalnog – stoga su česti flashback­ovi usmjereni na proživljeno, naravno, s obzirom na majčinstvo, očinstvo, djedovinu, domovinu, zavičaj... Posljednje je razvidno u njegovim kasnijim zbrkama Daleki vlak (2008), Dnevna potrošnja (2006), Kasni rimarij (2011), Izgubljene prolaznosti (2009). Zanimljiva je prispodoba Ante Stamaća s unanimizmom, osjećajem za kolektivna duševna i životna stanja. Dubravko Jelčić pak uviđa spretnost s kojom „pjesnik na idejni monizam politike odgovara estetskim monizmom poezije“.

Etičko i doživljajno suglasje

Te će karakteristike doći do izražaja u domoljubnoj deklamaciji i osjećaju sveopćeg bratstva. Malo-pomalo, iz knjige u knjigu Mađer se primicao ontološkoj vivisekciji svijeta i mudroslovlju života. Autoreferencijalan, gotovo polemički stav on otkriva spram novovjeke poezije. Naime, pretpostavljamo da autor zaključuje: svaka težnja prekoračenju poetskih konvencija dovodi u poetički prijepor svih njezinih uporišnih točki između ljepotnosti i skarednosti, izričajne kreacije i rekreacije. U tom smislu Mađer bi u mnogočemu mogao podučiti tzv. stvarnosne pjesničke kulere. Prije svega u onom nepatvorenom, iskonskom interpretiranju prirode i grada, a ne njihovim ravnodušnim reinterpretacijama. Ovdje nije riječ o dostojanstvu zemlje i njezinih sokova, kako je to ustrajno bilježila književna kritika. Ljubavna imaginacija također je prirodna, pa i u svojoj svetosti, kao u Pjesmi nad pjesmama. Eros je skriven u jeziku prirode i nije bizarni opis neke nagosti ili nije rudimentarna razmjena seksualnih informacija i mišljenja. U tom nastojanju on nadilazi status totalne metafore. I dok mladi pjesnici u funkcionalnom životu idejno zagovaraju povratak prirodi i zdravom životu, u stvarnosti (koju tako izravno vole) iskazuju bizarnu idolatriju spram hladne arhitektonike grada i tijela. Naravno da se i u takvu okružju, u tom srazu i smušenosti osjećaja i ćutila, nailazi na neobično dobra rješenja. No, za razliku od njih, Mađer ne samo da je uočavao zbiljnu prirodu kao medij već i njezine čarobne, figurativne znakove.

Gnoseološko-semantički lomovi (na razini spoznaje i iskustva te i smislenosti) vežu ga uz iskustvo prostora pa će se sve to spojiti u jednu točku na horizontu samo jedne jedinstvene osjećajne sfere. Time je jezik stavljen u ozbiljna narativna iskušenja pjesničkog naratora. No odbacivanje rime nije skok u lakoću, piše T. S. Eliot. Stoga se njegovi stihovi mogu skandirati, a „pjesnik ravnice“ daje u naslut osjećaj metra i rime. To će kulminirati u sporadičnoj rimi koja pogoduje oživljavanju narativnog stiha – njegovoj harmonizaciji i unutrašnjoj ritmizaciji.

Možemo zaključiti da je u prvim pjesmama naglašeno slikovit, a da je početkom sedamdesetih prošloga stoljeća oprezno pojmovan uz konstantu vraćanja ishodišnoj prirodi zavičaja. Početkom sedamdesetih prošloga stoljeća zahtjevnije se odnosi spram sama čina pjevanja i poimanja pjesme u interakciji s njenim tvorcem: „Pjesma bi trebala biti politika pjesnika“, „pjesma bi trebala biti plamenik pjesnika, „pjesma je krv koja navire na usta pjesnika“. Preispituje se status poezije, a ignorira se pjesnički mainstream. Uz modernu slikovitost on ipak slijedi diktat svoje iskrene duše – ni taman ni tajanstven, ni zamršeno neprohodan već zamamno rječit – on u poeziji nalazi svoje dobročinstvo.

Imenovati Mađera suvremenim rapsodom posve je u redu. On, naime, počesto pjeva iz pozicije kretanja, dakle puta na kojemu se izjednačio s prirodom putem suosjećajnosti za njezinu ugroženu ljepotu. Snoviti jezični rekviziti samo su popudbina etičkom i doživljajnom suglasju s cjelinom predmeta pjevanja. Na taj je način sačuvan smisao za arheologiju tradicije i smisao za individualno preispitivanje pjesničke cirkulacije u našem dobu. U vrijeme antihumanizma pjesnik iznovice inaugurira humanizam kao poeta vates koji još može korigirati zloduh svijeta putem pjesničko apelativnih zazivanja i angažmana. Mađer je zasigurno smatrao da je poezija kruh izabranih te slijedom toga ona je postala i njegova nasušna potreba. Naravno da je takav pjesnik, prirodnjak, dobro uočavao civilizacijske oscilacije i duhovno urušavanje zbog tehnološke kontaminacije pa predočavao iskreni optimizam, ponekad u ekspresionističkoj oblandi (bez prevelikih jezičnih grčeva), a ponekad i s nadrealnim natruhama, ali u posve dostižnim individualno igrivim rješenjima. Kinetika doživljenoga prostora zapravo je bila autorov poklič slobode bez kaosa i egzistira kao spasonosni pronalazak.

Pjesnik koji poboljšava svijet

Plemenite misli o poeziji kulminiraju s pjesnikovim rezolutnim stavom: „Kad je živio pjesnik živjele su stvari / u nekom drugom biću u nekom drugom zraku i vidu / čuđenje je živjelo u stvari u svakom bilu / kucalo u pjevanju i korijenju / Ako je pjesnik mrtav lišće neće više nikom ništa dati / ni vjetar se neće njihati i kretati...“. Iste plemenite misli u idealnom poretku inaugurira u knjigama Velika polja iz 1974. i Pjevat će Slavonija iz 1982. U njima se pokušava nadići egzistencijalni mrak i nespokoj prolaznosti i tjeskoba smrti, a zadržava se blagostanje i radost koje pruža priroda (pjesma Ptice nad Bosutom). Dolazi 1993. s bremenom Domovinskog rata i Mađer, naravno, ne ostaje ravnodušan. I njega će obuzeti emocijski angažman ponad smrti i razaranja, ali uvijek u odmaku od patetičnog i ishitrenog, himničnog domoljublja. Naprosto, on vodi strahotnu i potresnu evidenciju kao u pjesmama Nesmrt, Put za Nuštar, Vrati se grade.

Poezija ne može biti nečiji proglas, ona je smještena u nedodirljivom umjetničkom prostoru pa je Mađer, iako iskreni domoljub, uvijek bio građanski suzdržan, bez nepotrebnih i obvezujućih ideologema (nije se nikad nikomu na taj način udvarao), uvijek artistički konstruktivan. No, kako je već ustvrđeno, njegove pjesme same ruše famu da je on bio pjesnik isključivo zavičajne ravnice (iako je po tome bio najviše prepoznatljiv) jer je usporedno proživljavao intenzivnu misaonu strast za apsolutom.

U knjizi Dnevna potrošnja iz 2006. neke se pjesme grade kao niz ponavljanja upitnih rečenica, a zapravo retoričkih pitanja: „kako je to kad te nema, nema nikako / kako je to kad brišeš suze kao da nećeš više nikad plakati /... / Kako je to kad ne ljubiš, kad ne trčiš, kad se zaobilaziš...“ itd. Zatim će pjesme konstruirati s istim glagolima na početku svakog stiha: vjetriti, pjevati, hodati, misliti – ponekad s rimom u distisima ili s rimom u stihovnom poretku aba. Pjesnik s tim poretkom skida koprenu sa spiritualne zamisli svijeta, njegove mitske i civilizacijsko fikcijske priče, između ravničarskog žitarenja i bosutarenja te gradske dezintegracije. Mađer kao da poboljšava svijet i oformljuje „pouzdanu stranu stvari“. On umije i u katrenima s rasporedom rima abab (pjesma: „Pišem cijeli dan kada gledam samo stabla“) posvjedočiti ovisnost o samom činu pjevanja. S pjesmom kao da je „zauvijek u svitanju. I kad jezdi kao jahač pučine – žitnim poljem, morem, uopće svijetom – on je sav od „pjesničkog plova“ te preferira „hod nasuprot mirohodu“.